PROCES PRIHVATANJA ISLAMA U BOSNI I HERCEGOVINI

 Danas ako bi govorili o procesu prelaska na islam u Bosni, a pritom upotrijebili termin „islamizacija“, vjerovatno bi većinu ljudi taj termin asocirao na nešto što je bilo pod prisilom i trajalo jedan kraći vremenski period. 

Međutim, historijske činjenice nam govore  suprotno. Prelazak bosanskohercegovačkog stanovništva na islam je bio dug proces, koji je trajao par stoljeća, baš kao što je bio slučaj i sa zauzimanjem teritorija srednjovjekovne bosanske države. Islam se u Bosni širio različitim intezitetom, a na to je uticalo više faktora. U prvom redu tu je nastanak gradskih naselja. 

Drugi važan faktor je bila želja za učešćem u vlasti. Primjer osoba koje ne potiču iz muslimanskih porodica, a bili su važan politički faktor u Osmanskoj državi su: Mehmed-paša Sokolović i sin Hercega Stjepana Kosače, koji je uzeo ime Ahmed i prešao na islam. 

Na islam je najviše prelazilo zemljoradničko stanovništvo. Razlog što je seljačko stanovništvo prelazilo na islam je bolji status kojeg je sticao u društvu, te otvorene mogućnosti školovanja, dok su puno manje na islam prelazili vlasi, odnosno stočari. 

Proces prelaska na islam može se pratiti kroz popisne deftere, ali se ne može tačno ustanoviti u kojoj mjeri na islam prelaze pripadnici bogumila, katolika ili pravoslavaca, jer su lična imena slična. Nijedna od tri crkve (bogumilska, pravoslavna, katolička) nije imala svoju samostalnost pa zbog toga u Bosni dolazi do masovnog širenja islama. 

Izvori pokazuju da je u centralnoj i istočnoj Bosni bio najmasovniji prelazak na islam među bogumilima. Safvet-beg Bašagić piše da su se 1463. god. brojne skupine bogumila poklonile sultanu Mehmedu II Fatihu pred Jajcem i svi prihvatili islam, te zatražili da se u našoj pokrajini muška djeca kupe u adžemi oglane. Na mjestima gdje su postojali manastiri, crkve, samostani, islam se sporije širi. 

Džamija Isa-bega je sagrađena 1457. godine i svjedoči da je islama u Bosni bilo i prije njenog pada koji se desio 1463. godine.

1485. godine u Sarajevu i u njegovoj okolici, bilo je 33,17% muslimana, te 67,83% kršćana. 1489. godine, u Sarajevu i okolici bilo je 59,92% kršćana, dok je muslimana bilo 40,08%. Prema popisu iz 1516. godine procenat muslimana je znatno porastao, pa je tako u Sarajevu bilo 85,59% muslimana i 14.41% kršćana.

Od 1530. do 1540. broj stanovnika Sarajeva povećao se za oko dvije hiljade, pa je tako u samom gradu živjelo 98,75 muslimana i 2,15% kršćana. U jednom sidžilu iz sredine 16-og stoljeća zapisano je da je na sud došla Marina kćerka Vlajića, kršćanka i izjavila da je njen muž Vuksan umro, a da su poslije njegove smrti njihova djeca Jovana, Ljiljana, Duka i Stojan prešli na islam. Oni su uzeli muslimanska imena pa je tako Jovana dobila ime Aiša, Stojan Husejin, Duka Mustafa, a Ljiljana ime Fatima. Sam proces prelaska na islam trajao je do polovine 17-og stoljeća. Širenjem islama širila se i islamska kultura, prosvjeta i književnost.

 

Korištena literatura: Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Grupa autora